06/07/2026
U petom mjesecu, šest minuta prije kraja roka, predala sam rješenje na natječaj za javnu skulpturu. Prvi put nakon 2002. godine, ako me sjećanje ne vara :D.
Konačno arhitektni nisu bili u igri ;) .
Raspisan je natječaj za za skulpturu Vile u parku Kuće halubejskega zvončara. Prva u nizu skulptura koje će tamo biti postavljene.
Objavljen je sredinom trećeg mjeseca. Pomislili bi, to je više nego dovoljno vremena, zar ne. Mjesec i pol dana.
Ono što je dugo trajalo je bila razrada ideje. Gledaš prostor u kojem će biti smještena, odnos s dominantnim, crvenim, geometrijskim vratima na ulazu u park.
Razmišljaš o materijalu u kojem će biti izvedena. Tražiš što bi bilo lakše za održavanje, razmišljaš o veličini, statici, sigurnosti, vjetrovima, transportu, cijeni izvedbe i troškovima prijevoza i postavljanja.
Moram priznati da sam prvi put toliko puno promišljala o skulpturi. Imam tri skulpture u javnom prostoru, ali ovo je bio nešto kompleksniji zadatak.
Nekoliko p**a sam mijenjala ideju dok se nije iskristalizirala. Nisam uspjela dovršiti skicu onako kako sam željela, vrijeme mi je proletjelo.
Svejedno, bila sam presretna s rješenjem, bar onako kako je u mojoj glavi zamišljena.
Skice mi nikad nisu bile jača strana ;).
Neizmjerno sam uživala radeći ju i vrteći film kako će izgledati u finalnom rješenju.
Za mene je kiparstvo, pa i umjetnost općenito,
pa i život - odnos i atmosfera. Time se bavim.
Zaustavljanje i obraćanje pažnje.
U tom prostoru postojao je jedan element koji smo mogli i ne morali iskoristiti. Postolje nalik na simplificiranu gljivu. Krenula sam od prvoloptaške ideje. Vila stoji na tom postamentu. Jednostavna forma, od metalnog lima. Prehladna mi je bila. Prekruta.
U slijedećem koraku sam ju nagnula prema naprijed, pa u slijedećem sam zamišljala kako kleči i gleda u cvijet.
Na kraju je sjedila na toj “gljivi”, lagano nagnuta prema cvijetu ispred nje.
Vile su malena bića, okružena biljnim svijetom, nevidljive onima koji brzo prolaze.
Zamislila sam ju u prirodnoj veličini (mojoj), što i nije neka visina ;) , ali kako bih naglasila da je ona zapravo mala ispred nje je cvijet, a pored nje dvije velike vlati trave.
Ono što nisam uspjela dovršiti je konačni izgled.
Zamišljena je u mozaiku kao finalnoj teksturi, u nijansima plave, zelene i bež. Bojama šume, neba i kamena. Listovi bi bili od plastificiranog lima, cvijet isto prekriven mozaikom.
Nazvala sam ju Mariska- čuvarica tišine.
Na moju veliku žalost rješenje nije prošlo.
Vjerujte, nije problem kad dobijemo odbijenicu za neku svoju ideju.
Žiri ima neku viziju, ti imaš neku viziju.
Ono što je problem, odnosno tuga u ovom slučaju, kod ovog tipa radova je gubitak veselja stvaranja, oživljavanja ideje i uživanja u završnom rezultatu.
Moraš se pozdraviti s prostorom, sa svim koracima koje si odradio u glavi, s idejom da djeca neće dodirivati ni cvijet, Ani vilu, ni vlati trave, da joj neće sjediti u krilu i da neće biti dio tog čarobnog svijeta koji nastaje na tom mjestu.
Osjećaš da ti je ogromna radost uskraćena. E, to je teško.
Zato ju dijelim s vama, da živi u virtualnom prostoru, kao mogućnost.
Kao i ja, savršeno nesavršena- u nastajanju.
