05/10/2020
Za mnoge je kino-amaterizam pojam koji označava nešto manje vrijedno u sjeni starijeg i afirmiranojeg brata-profesionalca. Iako smo tijekom vremena uspijeli, u prvom redu zahvaljujući višem standardu, a zatim organiziranjem novih kino-klubova i festivala amater-skog filma, popularizirati amatersko bavljanje-filmskom i video umjetnošću, još uvijek smo svjedoci da mnogi poistovjećuju amaterizam s diletantizmom.
Za ocijenu - i to onu estetsku - irelevantno je gdje i kako je neko djelo nastalo. Uvjeti nastanka, format i tehnika nisu nikakvi re¬levantni pokazatelji umjetničke kvalitete. Razlike u tehnici, o čemu ćemo nešto kasnije više reći, više ne postoje i prednost je sasvim sigurno na strani ama¬tera. Budućnost amaterskog filma je u istraživanju novih formi, u slobodnoj neposrednoj prezentaciji osobnog svijeta i emocija, u slobodi od producentskih, proizvodnih i cenzurskih spona, a što je veliko opterećuje za profesionalni film.
Amater je pravi, istinski i jedini autor svog djela. Neprofesionalac otkriva novo; On je mobilniji od pro¬fesionalnog kolege, snima filmove zato što to voli, što se tako izražava i što upravo tako misli.
Psihologija kino amatera
U ovom kontekstu, kad govorim o kino-amateru, mislim na čovjeka koji snima filmskom ili video kamerom iz hobija. Ta kamera je dio njegova standarda, kao što su to televizor, automobil, ledenica i sl. On snima svoju obitelj na izletu i kućnim proslavama. Takav amater ljubomorno čuva svoje filmove koji su za njega, iako to javno ne želi priznati, prava remek-djela. On vrlo dobro zna da kroz kameru život nema kraja, a kroz projekciju uvijek sve ponovno oživi. Napredniji, iskusniji i ambiciozniji amateri članovi su kino-klubova, filmskih i video grupa i sekcija, te tako organizirani snimaju igrane, dokumentarne ili žanr-filmove.
Mnogi bi rekli, film je stroj za vraćanje vremena. U životu se poneke stvari više nikada ne mogu ponoviti, a film ima tu prednost, da od¬ređeni trenutak može ponoviti bezbroj p**a. To je ono što toliko oduševljava kino-amatera početnika.
Osnov¬na pogreška koju čini gotovo svaki početnik je da sve snima s iste pozicije kamere. Zaboravlja prije snimanja odgovoriti na tri osnovna pitanja koja bi mu donekle pomogla u radu i njegov film učinila zanimljivijim i vrednijim. Ta tri pitanja jesu: GDJE? TKO? ŠTO?. Isto tako treba imati na umu da sve što dugo traje, prestaje biti lijepo i zanimljivo. Amateri misle da je potrebno sni¬mati sve u detalje, pa su im filmovi predugački i po¬malo dosadni. Razumljivo je da se sve te greške vlas¬nika kamere javljaju u prvim danima. No, na tome nikako ne bi trebalo ostati. Amateri danas gledaju dosta filmova, bilo u kinima ili na malom ekranu, i to ih nužno mora poticati za umjet¬ničkom kreacijom, a ne za običnim preslikavanjem viđenog.
Nije dovoljno samo pritisnuti okidač i sni¬mati. Potrebno je dugo gledati kroz tražilo i tek onda uključiti pogon kamere. Snimanje filma je majstorsko ovladavanje trenutkom, to je umjetnost viđenja. Velika je razlika između gledanja i viđenja. Pravilno vidjeti ono što se promatra odličje je umjetnosti koju čovjek stalno treba razvijati. Svijet treba promatrati u okviru tražila kamere.
Film pruža bezbroj mogućnosti za stvaralački rad. Kada amater sasvim slučajno otkrije da je snimio zanimljiv kadar (uglavnom vizualno vri¬jedan), neobično je ponosan na rezultat svog rada. Spreman je čekati sate i sate da bi to snimio. A već u tom čekanju krije se određeni potencijal za daljnji kreativni rad.
Tehnički aspekti filma
Pitanje da li je umjetnost film ili tehnika? Često se postavlja. Tome je uzrok neznanje a ponekad i sta¬novita zloba, pakost koja je prisutna u pojedincima koji na film gledaju s dozom nepovjerenja i zavisti. U praksi taj problem ne postoji. Kino je rođeno u krilu tehnike. Prvi stvaraoci bili su tehničari, a i gledaoci su bili očarani ponajprije tehniziranom magijom. Taj period bio je kratak, uskoro se javljaju i prvi umjet¬nici koji rade isključivo za filmski medij. Bili su to oni ambiciozniji. Tamo negdje iza prvoga svjetskog rata film je postao umjetnost. Taj razvoj rezultirao je i porastom uloge tehnike, te je snažna filmska indu¬strija, o kojoj se nekada samo sanjalo, postala stvar¬nost. Ta činjenica osigurala je filmu specifično mjesto među umjetnostima. –«Čisti» filmski tehničari (Ljudi koji previše ne naginju kreativnom činu) u filmu vide samo tehniku, njezine mogućnosti i primjenu. Umjetnici pak naglašavaju umjetničku ekspresiju, tvrdeći da im tehnika služi kao izražaj. Kamere, objektivi, svietlomjer itd. instrumenti su koji svaki u svojoj funkciji pridonose konačnom rezultatu - filmu odnosno fotografiji. To su sredstva bez kojih željeni cilj nije moguće doseći. Ponavljamo - samo sredstva. No, često se mogu naći i takvi snimatelji koji svojoj opremi pripisuju nadnaravna svojstva, nešto mistično. Teško je ustanoviti po čemu se takav amater razlikuje od onih «auto-zaljubljenika» koji svakodnevno njeguju svog ljubimca, čiste ga, poliraju, a da pri tom zaboravljaju čemu automobil uopće služi.
Snimatelji koji misle samo na tehniku, eksperti su za različite vrste kamera, karakteristike objektiva i ostalog pribora. Oni su pravi manijaci kupovanja i zamjena, žele stalno biti u toku i na žalost, samo to. Stvaralaštvo - to za njih kao da ne postoji. Kameru ne treba njegovati poput malog djeteta. Ona nije nikakav simbol, nešto iznad svega ne stvara tehnika, nego čovjek koji s njom rukuje. «Kamera nad kamerama» ili «kamera koja sve može» predodžbe su koje postoje samo u glavama proizvodača i propagandnih službi. Izražajna fotografija ili film može nastati snimanjem bilo kakvom kamerom. A to što postoje dobri i loši filmovi nije pitanje tehnike, nego onoga tko je snimio: je li bio više ili manje nadaren. Razvijajte stoga sposobnost uočavanja, promatrajte radove poznatih majstora fotografije, razgledavajte foto-izložbe, odlazite češće u kino, gledajte filmove na videu i DVD-u, čitajte fotografske časopise i knjige, a što je najvažnije, mnogo snimajte i neprestano eksperimentirajte. Upornost i volja i na ovom području stvaraju čuda. Darovitost ćete teže steći, ali stanovitu praksu i izvježbanost svakako.
Ne tako davno mogla se i u nas čuti tvrdnja da amateri nemaju sve one tehničke mogućnosti kojima su okruženi profesionalci. To je nekada i bilo točno, no, danas, kad se kino-amateri služe digitalnim kamerama, rasvjetom, digitalnom opremom, te računalima sa sofisticiranim softwaerom, ta tvrdnja bi se teško mogla braniti. Snima se na minijaturnim, lako pokretljivim kamerama koje mogu raditi potpuno automatski, poluautomatski ili ručno, prema želji i potrebama, a više nije nikakav problem uz sliku snimiti i višekanalni zvuk (stereo ili čak surround).
Danas se na uskom filmu, ili digitalnom videosnimaju i profesionalni filmovi, dakle filmovi koji su namijenjeni javnom prikazivanju u kinematografima i na televiziji. Naime današnja kvaliteta tih proizvoda zadovoljava profesionalne standarde, a daleko je jeftinija od one profesionalne.
U umjetnosti, i u filmu o svemu odlučuje umijeće primjene. Zato kad danas na nekom festivalu gledamo amaterski film koji krase oštra fotografija, pravilno eksponirani kadrovi, «vjerne boje» i kontrast, moramo konstatirati da to nije velika umjetnost, kao što je bila nekada. Amaterska tehnika se svekodnevno usavršava, te se ono što se u amaterizmu pokazalo kvalitetnim prenosi sada i u profesionelnu tehniku.
Amateri koji žele snimati igrane, dokumentarne i animirane filmove trebali bi se tehnikom služiti kao književnik pisaćim strojem. Tehnika je za snimatelja ono što su za pisca gramatika i pravopis. On ih more poznavati da bi mogao stvarati dobru poeziju, ali isto tako može ta pravila i kršiti ako zna zbog čega to čini i ako time postiže novu kvalitetu, odnosno stvara nove, izražajnije i bolje pjesničke slike. To ujedno bogati i književni jezik, pa nastaje nešto samo njegovo, poput otiska prsta, stil po kojem ga svi poznaju.
