mr.Crow PhotoGraphic

22/10/2026

Danas je takvo jutro da trebam napuniti baterije. Bliži se kraj tjedna a ni sam ne znam gdje je nestao početak.

Radim na jednom svojem osobnom projektu koji mi isijava dosta energije ali ne žalim jer znam da je moj.

To je samo još jedna lekcija koju sam naučio po Putu. Nije da moram nego mogu i hoću. I puno je lakše.

Teško mi je o tome pričati i pisati jer ponekad sve to zvuči kao propovijed a to mi nije namjera.

Ne želim ponavljati ono što nam se danas servira: budi aktivan, putuj, upijaj znanja i brini o sebi... to ostavljam dvadesetogodišnjacima i TT. Ali da budem u trendu reći ću: nemamo svi istih 24 sata.

Shvatio sam da sam već u nekim pedeset plus godinama, Grumpy old Man, i da za s* imam nultu toleranciju.

Svi mi imamo svojih 24 sata dnevno i jedino što nam preostaje potrošiti ih najbolje što možemo pa makar u miru i tišini "samo" napunili baterije...

grumpyoldman

25/09/2026

Napokon je Camino de Santiago potvrda p**a pronašla svoj okvir. Još nije mjesto ali za sada je uokvireno da me na dnevnoj bazi podsjeća na moj put.

Nije to samo uokvireni isprintani papir. To je podsjetnik na put gdje sam malo bolje upoznao sebe i shvatio koji su moji obrasci ponašanja.

Znao sam da sam u dubini svoje duše destruktivan ali toliko, to se nisam usudio sam sebi priznati. Kad to tako pišem izgleda jako loše ali u principu ima to i neku vrijednost.

Moj problem je da želim, kad čvrsto odlučim, svoj naum dovesti do kraja. I tada ponekad radim protiv sebe jer ja to kao moram.

Kakve to veze ima sa cijelom ovom pričom. Jedna od poveznica je da sam hodao Camino nekih stotinjak kilometara a ostatak p**a sam odšepao. Znao sam da koljeno neće izdržati cijeli put ali sam rekao možda neće izdržati.
I kad sam se jedva od bolova ustao iz kreveta nastavio sam hodati dvadesetak kilometara. Kad nisam više mogao rekao sam, ok, dobro sam dok hodam...

Vjerovao sam da ću se vratiti doma pun snage i elana spreman na sve sa idealnom kilažom i mišićima. Atrofija? Nema šanse. Pa ja ću hodati i mišićna masa će od mene napraviti drugog čovjeka. Ja to mogu kao oni iz filma i oni dvadesetogodišnjaci koji skakuću ispred katedrale nakon prohodanih stotinjak kilometara.

Potpuno sam zaboravio na činjenicu da sam prošao pola stoljeća života i proveo zadnjih nekoliko godina u dnevnom prosjeku ispod 10k koraka. Da brdo nisam vidio tridesetak godina. Da mi je posao pretežno sjedeći. Sve mi je to bilo nebitno. Znao sam da mogu.

I uspio sam. Samo... U realnosti došao sam sa minusom od nekih 15 kg. Koljeno nije zacijelilo ni nakon tri mjeseca. Kičma se nije još ispravila. Mišići gornjeg dijela tijela su se ispuhali. Ali glava je dobro.

Tu se nešto pomaklo na bolje. Smirio sam se i posvetio oporavku. Nema više moram nego mogu. Otvorio se neki drugo način razmišljanja. Imam neke druge planove.

Da, Camino je dobar, odličan čak. Da, Camino može proći skoro svatko. Samo je pitanje vremena. Cijeli put je desetljećima prilagođavan hodočasnicima da si svatko može odabrati ono što mu odgovara. Ja sam izabrao klasičan Francuski put i mislio sam da će biti kao iz filma. A bilo je puno više i bolje.

Svakome bih preporučio. Možda ne službenih 779 kilometara nego koliko ga zadovoljava. Mene je fasciniralo koliko je ljudi ponosno na svojih 115 km, od Sarria do Santiago de Compostela. Da i to je Camino.

Camino nije hodanje, Camino je putovanje. Camino je priča koja se priča...

18/06/2026

https://tunera.info/crikvenicanin-dejan-derencinovic-prehodao-camino-34-dana-770-kilometara-milijun-koraka/

Ovo hodočašće je totalni out of box mog života, nešto za što nisam ni bio siguran da mogu, komentirao je crikvenički zaljubljenik u fotografiju SANTIAGO DE COMPOSTELA Crikveničanin Dejan Derenčinović prehodao je Camino. Nakon 34 dana, 770 kilometara, 225 sati hoda i milijun koraka, stigao ...

16/06/2026

Dan 34
I... došao do Santiago de Compostela. Nakon 34 dana, više od 770 evidentiranih km, preko 225 sati hoda, preko 1.000.000 koraka prošao sam put od SJPDP do Santiago de Compostela. I ponosim se time. Više od milijun koraka. Bilo je dobrih dana, bilo je loših dana ali nisam odustao. Danas, posljednji koraci, poslijednjih 20-ak km. Bilo je, bilo je svakako... I sreća i tuga i nostalgija i bol i hodanje za sebe I hodanje za one koji više nisu sa nama. Povukao sam posljednje atome snage da i danas uživam u svakom koraku, da i danas upijam svaki korak p**a kojim su koračali na milijuni prije mene. I upio sam. I uspio sam. Nije bilo lako, bilo je naporno. Iako nije bilo sunca zrak je bio težak i znojio sam se kao nikada. I naravno, uzbrdicama nikad kraja. I sada nakon toliko km i dalje mogu reći da moje tijelo ne voli uzbrdice. Nije se naviknulo a mislim da nikada ni neće. Kad sam napokon stigao nisam više imao snage da dođem do katedrale iako je falio nekih 500 m. Najprije sam otišao u Albergue i onda u "civilu" do kraja svog Camina. Nije imalo smisla pojaviti se sa ruksakom kad i tako ne bih mogao sjesti na pod, odnosno mogao bih ali ne bih se mogao dignuti. Ne bih mogao poskočiti za dobar kadar na fotografiji. Ovako sam se došetao u svom stilu, sa jednim štapom i upio moć samog zdanja. Na kraju dana počastio sam se večerom i krenuo na misu. Bilo je predivno. Velike orgulje, moćan zvuk, pjevanje... samo nije bilo Botafumerio ali bilo je i za očekivati jer nije nedjelja. Vidio sam da je bilo u nedjelju a i nisu nešto bili zainteresirani hodočasnici za milodar. Tu sam na kraju bio malo razočaran u svemu tome. Toliko razočaranih lica nakon mise čeka Botafumerio. Kao da su samo zbog toga došli na misu i u nevjerici gledaju da neće biti atrakcija večeri. Naravno, i ja bih volio to doživjeti ali nije mi bio primarni cilj samo Botafumerio. Želio sam blagoslov na kraju p**a, zelio sam tijelo Kristovo jer ako se nisam ispovjedio u ovih 770+ km onda stvarno ne znam kada ću. Sve u svemu, za kraj mogu reći da je bilo naporno ali posebno iskustvo u svakom pogledu. Bilo je predivno. Bilo je jednostavno. Bilo je...

Ja sam Dejan a ovo je bio moj PUT, moj Camino.