07/11/2026
Iako danas nisam planirao posjetiti pijacu polovne robe, Vedo me nagovori. Kaže: „Čekam te kod Bole.“ I tako se zaputimo prema pijaci.
Već na mostu Duga poznata lica. Jedni dobacuju: „Pratim te“, drugi: „Svaka čast na radu, samo tako nastavi.“ A u meni nešto raste. Nešto što je teško opisati riječima. Lijepo je znati da neko prati ono što radiš, da prepoznaje tvoj trud i da mu je drago kada te sretne. Čovjek tada shvati da se svaki snimak, svaka fotografija i svaki trenutak proveden iza kamere ipak negdje zabilježe.
Na mostu fotografišem jednu djevojku, mislim da je bila s mamom. Pokazujem joj fotografiju, a ona kaže da joj se sviđa. Meni sasvim dovoljno da i taj mali trenutak ostane zabilježen u sjećanju.
U daljini ugledam Fudiju. Njegov stil je prepoznatljiv, uvijek nešto nosi, uvijek je u pokretu. Vrijedan čovjek iz Doline. Ali za Fudiju morate znati još nešto. Predobra je to osoba, samo ga bez cigarete rijetko možete vidjeti. Malo smo se ispričali, a na rastanku mi kaže: „Poselami mamu i babu ako ne zaboraviš.“ Kako ću zaboraviti poselamiti od tako dobre osobe kao što si ti, Fudija?
U prolazu prema pijaci sretnem još nekoliko poznatih lica. Pozdravimo se, razmijenimo koju riječ, a onda na ulazu ugledam starog trgovca Bibera, pravo mu ime Rifet. Mislim da je s njim bio i stariji sin. Ima ih dosta, pa ne mogu baš sve popamtiti. Nisam ga dugo vidio, pa samo podignemo ruku jedan drugom i razmijenimo osmijeh. Nekada je i to sasvim dovoljno.
Ne mogu zaboraviti ni Jaska, našeg traktoristu iz Potkleča, čovjeka koji je uvijek tu kada nekome treba priskočiti u pomoć. Takvi ljudi ne traže mnogo pažnje, ali je zaslužuju.
A neizostavan u ovoj priči je i naš Ćapko. Stari radnik Doma kulture u Zavidovićima. Eh, ko ne zna Ćapka, taj kao da nikada nije ni bio u Zavidovićima! Čovjek kojeg mnogi poznaju, a sigurno bi svako imao poneku anegdotu ili uspomenu vezanu za njega. Takvi ljudi postanu dio grada, dio njegovih priča i sjećanja. Nisu potrebne velike riječi, dovoljno je samo spomenuti ime i mnogima će se vratiti neka lijepa uspomena. Ćapko, drago mi je da smo se sreli!
Sretnem ja tako i jednog dedu. Kaže mi da je s Brezika i da je došao na pijacu nešto zaraditi. Ne znam mnogo o njemu, ali jedno sam primijetio. Dobrota mu se vidi u očima. Nekada vam ne treba dug razgovor da biste o čovjeku stekli lijep utisak. Dovoljno je nekoliko riječi i jedan pogled.
Na pijaci sretnem i Elmasa. Vjerovatno mu je nešto trebalo oko struje, pa je došao da pogleda. Elmas je izvrstan majstor, a čini mi se da je zanat i tu ljubav prema poslu naslijedio od babe. Lijepo je sresti ljude koji znaju svoj posao i koji su uvijek spremni pomoći.
Samo da ne zaboravim, sretnem i Ceriće. A da znate, Edvin uskoro postaje taksista. Momak je odličan, pa ga moram unaprijed pohvaliti. Iza njega je jedna zaista fina porodica, a takve ljude uvijek je lijepo sresti i javno spomenuti. Edvine, neka je sa srećom u novom poslu!
A na pijaci, kao i uvijek, svega. Od slatkiša do alata, od polovne do potpuno nove robe. Neko traži nešto što mu nedostaje u kući, neko pokušava prodati ono što mu više ne treba, a neko je došao tek da prošeta i vidi šta ima. Ipak, čini mi se da mnogi dolaze upravo zbog onoga što se ne može staviti na vagu niti kupiti za novac, a to su susreti i razgovori.
Među poznatim licima ugledam i Hasiba, našeg domara iz Srednje tehničke škole. E, Hasibe, hvala ti što si nas nekada izvlačio s časova! Malo se našalimo, a onda počne priča o nekim davnim vremenima. Priča mi kako je nekada radio s mojom mamom u Stoličari, dijelu nekadašnjeg industrijskog preduzeća Krivaja. Sjeća se i mog babe iz vremena kada je taksirao, kada ga je vozio na Brezik i u Vikoviće. Slušam ga i shvatam koliko se uspomena može otvoriti u samo nekoliko minuta razgovora. Dovoljno je da sretnete nekoga ko poznaje vaše roditelje i odjednom se pred vama otvori jedan dio prošlosti koji niste ni doživjeli.
Sretnem i Ajlu i Amnu. Kažu mi: „Nemoj nas objavljivati.“ E, hajde, neću. Ali bile ste slatke, da znate!
Popričam i s našom braćom romima. Vrijedan je to narod. Neki prodaju sekundarne sirovine, neki polovnu odjeću, a neki novu robu. Svako se snalazi na svoj način, radi i zarađuje za svoju porodicu. I to je ono što treba poštovati.
A onda, kao da subota ne može proći bez Nusije. Nusija je tu svake subote. Malo zabavlja narod, malo prodaje, a malo miješa engleski i njemački, pogađajući poneku riječ. Objašnjava mi kako je „crazy dance“ ona luda muzika uz koju se skače dok se pleše. Kod Nusije nikada nije dosadno. On ima svoj način da unese malo vedrine među ljude.
A ovog ćelu kojeg ćete vidjeti na fotografijama, nemojte se previše prepasti. Zafrkant je to igrač! Šalim se, naravno. Riječ je o Mirnesu Ševalinom, pravoj dobrici. Uvijek nasmijan, a posebno je lijepo vidjeti koliko je posvećen djeci koju vodi na folklor. Takvi ljudi čuvaju naše običaje i prenose ih na mlađe generacije. Mirnese, samo tako nastavi.
I da ne bude da sam došao samo radi fotografisanja i razgovora, kupim i ja jednu šipku za šlepanje. Kontam, nemam je u autu, a mogla bi zatrebati. Eto, i pijaca se pokazala korisnom.
Dok sam se vraćao, razmišljao sam o svemu što se danas dogodilo. Krenuo sam bez posebnog plana, a vratio se s nekoliko fotografija, jednom šipkom za šlepanje i mnogo više od toga. Vratio sam se s pričama, susretima, osmijesima i uspomenama koje ne stanu uvijek u objektiv kamere.
Možda je upravo u tome ljepota našeg grada. U ljudima koje srećemo, u poznatim glasovima, u rukovanju, u pitanju kako su roditelji, u onom „poselami svoje“ i u razgovorima koji počnu sasvim slučajno.
Ponekad čovjek ne mora otići daleko da bi doživio nešto lijepo. Dovoljno je da izađe iz kuće, prošeta među svojim ljudima i malo pažljivije pogleda oko sebe.
Vidimo se i sljedeće subote, nadam se u još boljem izdanju.
A svima koje nisam spomenuo u ovom tekstu ili zabilježio fotografijom neka ne zamjere. Nije lako sve ljude i sve lijepe trenutke smjestiti u jednu priču. Ali vjerujte, svaki susret ima svoju vrijednost.
