12/05/2026
Povodom 12. maja, dana Svetog Vasilija Ostroškog, posebno mi je drago da se prisjetim da je upravo detalj iz manastira Zavala bio prva canvas fotografija koju sam prodao. U moru atraktivnih kadrova, kupca je privukla baš ta fotka, tiha, skromna, a snažna na neki neobičan način. Možda zato što neka mjesta ne osvajaju spektaklom, nego mirom koji nose u sebi.
Prije pola decenije napisao sam tekst nakon prvog susreta sa Zavalom, i danas mi djeluje jednako istinito:
Ima taj neki pijanista, Japanac, Jiruma. Njegovi su tonovi jednostavni, ali od svjetla. Blistaju i zvuče poznato, čak i kad ti kapaju u uho po prvi put. Prepoznaješ melodiju u sebi kao što pri prvom susretu prepoznaš “ono nešto” u ljudima i predjelima, kao da ih znaš oduvjek. Kao da si se vratio kući. Ili šetao po ljetnjoj kiši. Tako mi je blistao hercegovački manastir Zavala, nadomak Trebinja, pri našem prvom susretu.
Zavala ili manasti Vavedenja presvete Bogorodice, smješten na rubnom dijelu hercegovačkog Popovog polja podno neobične planine Ostrog. Neobična zbog bezbroj kamenih kaskada koje se protežu visoko do u nedogled, sa okruženjem u totalnom kontrastu, i otvorenim nebom mekanim kao akvarel. Manastirska crkva je iz 13. vijeka, ali su prije dvadesetak godina ispod oltarskog dijela otkriveni stariji temelji, nagađa se, prvobitne zajedničke hrišćanske crkve.
Početkom 17. vijeka, preciznije daleke 1619, unutrašnjost manastirske crkve freskama toplih boja ukrasio je poznati zograf Georgije Mitrofanović. Ipak, to nije ono najljepše što o Zavali možete čuti. Samo par godina kasnije, zidove Zavale ugrijaće jedna naročita ljubav. Slijed istorijskih događaja dovešće do toga da ovo skrovito mjesto pruži ruku spasa jednom dječačiću.
Naime, jedan otac i jedna majka iz obližnjeg sela Mrkonjić će, iz nemjerljive ljubavi prema svome jedincu, svoga tada dvanaestogodišnjeg sinčića Stojana Jovanovića sakriti u Zavalu, da ga sačuvaju od danka u krvi. I baš ovdje, na ovom mestu, mali Stojan krenuće putem duhovnog života, i postati Vasilije Ostroški, svetac čijim moštima i danas u Ostrogu s velikim poštovanjem prilaze ljudi sa svih strana i svih uvjerenja, tražeći isto: mir i utjehu, sa nadom u iscjeljenje.
Gledam Zavalu, tihu i veličanstvenu, a obrisi naučenih, labavih predstava u meni počinju da dobijaju jasnije oblike istine. I mislim se, ne znam da li su nam sudbine unaprijed određene, ne bavim se time, ali sam uvjeren da nam situacije koje nam trenutno ne idu naruku, zapravo iskustveno usmjeravaju život prema mnogo bitnijim, krupnijim, pa i ljepšim događajima…
Godine iza mene, a ima ih, baš su znale da me “preslože”, kao strog učitelj za kojeg misliš da ocjenjuje škrto, a zapravo od tebe traži najviše. Za tvoje dobro. Za moje dobro. A onda shvatih da nema mjesta na kojem bi u ovom trenutku radije bio, nego što je ovo, mirno i skromno, na kojem stojim…